|
Subota, 03.10.2026. Postanak 17,9-16 Bog se objavio Abrahamu kao El Šadaj i obećao mu svoju saveznu odanost. Sada mu se Gospodin obraća s nalogom zapovijedi. To dvoje neraskidivo pripada jedno drugome: savez je Božje obećanje, a zapovijed se temelji na obećanju. Božja obećanja omogućuju poslušnost i jačaju je. Obrezanje, koje Bog propisuje Abrahamu i njegovim potomcima, ono je što Bog bezuvjetno zapovijeda (s. 13.14). "Obrezanje je znak podređivanja tijela Božjoj zapovijedi. Ono je simbolički izraz toga da je čovjek svjestan svoje obvezanosti Bogu te da Boga treba prepoznati kao onoga koji nosi ime: Bog je dostatan! Sadržaj obrezanja nije uništenje, nego podređivanje Bogu." (H. Bräumer). To podređivanje uvijek započinje u srcu. Zato Bog kudi svoj narod kada provodi samo vanjsko obrezanje, a u svom srcu i životu dopušta da se širi zlo (usp. Pnz. 10,16; 30,6; Rim. 2,29; Fil. 3,3; Kol. 2,11-13). Tako je obrezanje ujedno i slika posvećenog života. S obzirom na Božji savez s Abrahamom, važno je da pristup vječnom zajedništvu s Bogom ne omogućuje obrezanje, već vjera u Njega; ona nas opravdava, čini nas ispravnima pred Bogom. Zato je obrezanje "samo" pečat koji potvrđuje valjanost pravednosti po vjeri. U tom svjetlu treba razumjeti novozavjetno tumačenje apostola Pavla o obrezanju kao znaku saveza u Rim. 4,11.12 (usp. Gal. 6,15). Pri novom Božjem početku s Abrahamom ne smije ostati nerazjašnjeno ono što ih je razdvajalo: Abrahamovo nevjerovanje i njegova bezbožna samopomoć. Bog se dotiče te točke: i Saraji ("kneginja moja") daje novo ime: Sara ("kneginja") - te to obrazlaže time što će ona imati sina, praoca naroda i kraljeva, sve do onoga jedinstvenog Kralja: Isusa Krista! |